Kako sam nakon jedne pijane večeri završio u raju na zemlji

U POSLJEDNJIH deset godina potpisnik ovih redaka proveo je ukupno tri godine smucajući se Južnom i Sjevernom Amerikom, Karibima, Azijom i Afrikom, a u studenom 2023. godine dobio je priliku ploviti južnim Pacifikom. Na Indexu imate priliku čitati njegov putopis iz Francuske Polinezije. 

Skiperska sezona sa sobom neizostavno nosi odmak od realnosti. Tijekom pet mjeseci toliko se bezobrazno bogatih ljudi izreda na palubi broda da u datom trenutku neminovno moraš povjerovati kako si jedan od njih. Zamka je to u koju je svaki samoprozvani kapetan barem jednom upao pa, iako se često zna pretvoriti u zajeb, ponekad se pred golemim zidom što dijeli dva svijeta pojavi dobra vila da načini haljinu i staklene štikle za bal.

U jednoj takvoj prigodi prisustvovao sam basnoslovnom vjenčanju na samom kraju svijeta, čija ću događanja prije ili poslije uglaviti u knjigu. Iako me poslije nijedan princ s Novog Zelanda nije tražio, u trajnom vlasništvu, umjesto cipelice, ostala mi je nekakva ponosna klošarska energija koju ću u sljedećim godinama emitirati, a koja će ove i slične ljude misteriozno privlačiti.

Početkom listopada 2022. godine oplovio sam sjevernu stranu Kornata pa s gostima sjeo na večeru u restoran Opat. Bio je to posljednji dan posljednjeg tjedna sezone u kojoj sam punih osamnaest tjedana odolijevao svim napastima, no kako i priliči oproštajnoj večeri, čim smo sjeli, boce skupocjenih vina počele su se redati za stolom, kačkajući novi džemper iluzija za zimu.

“Zašto ne bismo mi ovako plovili i po svijetu”, rekli su jedan drugom gotovo jodlajući, a ja se, po tko zna koji put prevaren vinom, osjetio pozvan sudjelovati u razgovoru. Iako po Pacifiku nikad plovio nisam, a o Francuskoj Polineziji znao koliko i oni, moj dugački monolog ispratili su s neskrivenim oduševljenjem. Večer se, kao i svaka druga alkoholna iluzija, uskoro presavila u ništa, a ja već sutradan vratio u kaos renovacije stana.

Petnaestak dana poslije, dok sam u prašini kuhinje skidao pločice, zazvonio je telefon, a glas s druge strane mrtvo-hladno ispalio: “Vedrane, samo da ti javim, bukirali smo katamaran i kupili avionske karte. Idemo svi zajedno na Boru Boru!” “Kakva mrtva Bora Bora”, odgovaram, gledajući znojnu stražnjicu niškorisnog vodoinstalatera. “Jeste vi normalni? Bio sam pijan…”

Polinezija – igralište vječnih dječaka

Početnu nevjericu domalo je zamijenio strah, a na koncu sve prekrio osjećaj privilegije što me 48 sati uzastopnog putovanja na drugu stranu svijeta držao u bolnoj neizvjesnosti, sve dok kroz ovalni prozor Boeinga 777 nisam vidio obruč koraljnog grebena što je obliku broja osam zauvijek povezao Taha’au i Raiateu i smrtno se zaljubio. 

Na aerodromu nas je dočekao Artur, 24-godišnji Mowgli, koji je do sedme godine živio u Lyonu, a potom se s ocem i majkom preselio ovamo. Taj bosonogi mladić što polinezijskim prostranstvima danas kliže energijom svojstvenom domorocima dobro se sjeća svog prethodnog života, no u Europu se nikad ne želi vratiti. Polinezija je, kaže, igralište vječnih dječaka.

Na što je mislio, shvaćam već par sati kasnije, dok isplovljavamo iz Marine Apoiti. Laguna unutar atola poput jezera je, a svuda uokolo usidrene su živopisne jedrilice onih najhrabrijih među nama, što već godinama žive ploveći po svijetu. Prizor je nestvaran. Dok propelerac Air Tahitija slijeće točno ispred nas, lokalna dječica veslaju u tirkiznoj vodi okruženoj zelenim obroncima što kao afro mikrofonke strše iz mora. 

Srećom, prvi kapetanski zadatak nije težak. Spuštam sidro pred slavni Fish&Blue, gdje nas u ostatku večeri chef uveseljava varijacijama na temu sirove ribe, a Artur pričama o Polineziji kao beskrajno udaljenoj galaksiji na koju se zapadnjački život groteskno preslikava. Glavni grad Papeete slovi kao blještavi centar financija i zabave, no koliko god život tamo naizgled pružao sve, stara izreka kaže – što dalje od Tahitija, to si sretniji i bolje živiš.

“Ne možete ni zamisliti koliko je veliko ovo prostranstvo”, uzdiše Artur. S više od pet milijuna četvornih kilometara ekskluzivne ekonomske zone, teritorij Francuske Polinezije zauzima više od polovice Europe, međutim kad se zbroji kopneni dio njenih stotinu i dvadeset otoka, površina je tek nešto veća od Luksemburga. Još nestvarnije zvuči podatak kako čak 90 posto populacije živi na 14 otoka, tzv. Society islands (Tahiti, Raiatea i Bora Bora…).

Život u nepojmljivoj izoliranosti

U prijevodu, na 110 preostalih otoka i atola, malenih enklava raštrkanih od Pirineja do Rusije, od Helsinkija do Atene, živi i životari jedva 30 tisuća Polinežana. U kakvoj izoliranosti provode svoje živote, možda najbolje govori podatak da je deset tisuća godina prije Krista u Europi živjelo čak pola milijuna ljudi. Iako danas dobar dio otoka ima svoj mali aerodrom, putovanje kroz Polineziju u jednu je ruku i putovanje kroz vrijeme.

“Klasična priča ovog dijela svijeta”, tužno će Artur. “Mjesto radnje Fatu Hiva, jedan od bisera markižanskih otoka. Par otočana u lovu na divlje svinje. Jedan od njih napravi pogrešku i kopljem pogodi prijatelja. Kako ga spasiti? Prvo ga četiri sata nosilima spuštati do mora, a odatle brodom šest sati plovidbe do Hiva Oa. Od tamo pola sata leta do Nuku Hiva, a za kraj 4-satni let za Papeete. Dok dođe u salu, već je mrtav šest puta.”

Što zbog jedinog polinezijskog vinara Dominiquea Auroya i njegove bijele kupaže s atola Rangiroa, a što zbog straha da negdje ne padnemo pa završimo u kakvoj suludoj spasilačkoj misiji, sljedećeg jutra po brodu hodamo kao po jajima. Oko podneva napokon skupljamo hrabrost pa izlazimo na ocean. I dok je more unutra kao ulje, na koraljnom se grebenu divljački obrušava na hridi. Imao sam osjećaj – ako se malo približimo, povući će nas za sobom. 

Dok se golemi oceanski valovi, na trenutke i preko četiri metra visoki, kotrljaju jedan za drugim, gurajući nas prema famoznoj Bori, dubinometar gubi signal, a neki čudnovati nemir se uvlači u mene. Navionics tvrdi, ispod nas ponor je od preko tri tisuće metara. Pokušavam razmišljati o nečem ljepšem. Eto, istočnjak je malo posustao. Osamnaest čvorova u mezonavu, taman za rastvaranje oba jedra. To je ono o čemu sam cijeloga života sanjao – jedriti po Pacifiku!

Četiri oslobađajuća sata kasnije stigli smo na ulaz u lagunu slavne Bore Bore, pred kojom su plutali grbavi kit i njegovo mladunče. Taman kad smo pomislili da su mrtvi, dva zamaha repom i nestali su u dubinu. Bili smo im toliko blizu da smo ih gotovo mogli dotaknuti. Kakav spektakularni doček! Već tada znao sam da me ništa nije moglo pripremiti za Boru Boru, na stranu s tisućama slika i videa koja sam pogledao. 

Blockbuster podmorskog svijeta

Naša prva destinacija bila je Motu Toopua. Kako odnedavno nigdje nije dozvoljeno sidriti, hvatamo jednu od slobodnih plutača. Smješteni smo u tirkizu kakav se teško može opisati. Ali više od boje i pogleda na famozni Otemananu očarava brojnost životinjskog svijeta u moru. Ako na Visu ili Lastovu u more baciš ostatke ručka, eventualno će se pojaviti jato ušata.

Ovdje u trenu započne pravi pravcati karneval. Raže, mante, kornjače, morski psi i stotine drugih raznobojnih riba u produkciji koja nimalo ne zaostaje za najvećim holivudskim blockbusterima. Iskreno, nije se lako privoljeti ili, bolje rečeno, prisiliti ući u more pokraj svih tih nemani, ali tek kad sve barijere popuste, počinje prava predstava.

Kad još u predvečerje golemo ekvatorsko sunce oboja nebo u tisuće nijansi, čovjek jednostavno ne može ostati imun. Pomalo počinjem shvaćati zašto je toliko celebrityja zaljubljeno u Boru Boru. De Niro, Di Caprio, Nicole Kidman, Tom Hanks, Johnny Depp, Michael Jordan i Shakira samo su neki od onih što su ostavili dio sebe na ovom otoku. Bolje rečeno – u njegovom kultnom baru Bloody Mary`s.

I nama je, kao i Russellu Croweu, ako je vjerovati atraktivnoj konobarici, svega nekoliko vanilla mojita bilo dovoljno da zagrebemo ispod površine ovog čarobnog otočja. Iako mlad, Artur se ispostavio upućenim sugovornikom, otkrivši nam kako lokalno stanovništvo već desetljećima strepi pred opasnošću koja može uništiti život na cijelom Pacifiku. O čemu je točno riječ?

Mač nad glavom Francuske Polinezije

Francuska Polinezija, kako i ime govori, dio je francuskog prekomorskog teritorija još od Drugog svjetskog rata. No, koliko god privilegija danas lokalci imaju (ekonomska pomoć, pristup francuskom pravnom i zdravstvenom sustavu, putovnica s kojom mogu raditi bilo gdje u EU), povijest odnosa dvije nacije duboko je zamršena još otkako je Charles de Gaulle, uslijed osamostaljenja Alžira, atomski program prebacio na Mururou i Fangataufau.

Ti nuklearni testovi, preciznije njih 193 tijekom trideset godina, stvorili su goleme potresne valove koji su zauvijek promijenili živote lokalaca. Jedan od najpoznatijih bio je Canopus – ekvivalent 1400 atomskih bombi bačenih na Hirošimu. Suprotno očekivanjima, radioaktivni oblak krenuo je na sjever i zaposjeo velik dio otočja. Mnogi stanovnici i danas se suočavaju s teškim zdravstvenim problemima zbog izloženosti radijaciji.

Iako su 1996. godine testiranja prestala, otocima je i dalje zabranjeno prići jer zagađenja tla i vode predstavljaju ozbiljan problem, no najgore od svega – desecima monstruoznih eksplozija statika atola Mororua potpuno je narušena. Njegovo podnožje izgleda kao švicarski sir, a odnedavno je pokrenut projekt Telsite, kojim se vrši detaljni monitoring situacije.

Iako za sada službene informacije francuske vlade nema, podatak da su u sustav uložili 90 milijuna dolara, stotinu puta više no što je isplaćeno u ime odštete za žrtve nuklearnih testiranja, govori o velikoj zabrinutosti koja vlada u Francuskoj. Ako se Mororoa uistinu uruši, a znanstvenici tvrde da je neminovno, stvorit će tsunami koji će pomesti većinu otoka Francuske Polinezije. Pitanje je jedino kada će se dogoditi – sutra ili za tisuću godina.

“The deadliest catch”

Prvo jutro na Bori Bori svanulo je toliko lijepo da sam prvi put u desetogodišnjoj skiperskoj karijeri shvatio zašto u kabinama postoje bočni prozori. Na Jadranu ih cijelo ljeto držim zabarikadirane dekama. Čim su prve zrake polinezijskog sunca označile početak mitskog sudara tirkiznog mora i zelenih padina na staklenom platnu, više nisam uspio sklopiti ni oka.

Nakon doručka krenuli smo na istočnu stranu otoka, prolazeći pokraj famoznih Conradovih bungalova. Tu se, dakle, kupaju bogate guze. Dok zaneseno buljim u luksuzne kućice, shvaćam da jednako sanjivo i oni u njima gledaju nas. Daleko od tog da ne bih volio provesti dan tamo, međutim nekako mi se čini da na brodu imamo više slobode i daleko bolju perspektivu Bore Bore.

Kako dan ranije u ribičiji nismo imali sreće, odluka je pala da se okušamo unutar lagune. Dobra stara panula na Bori Bori. Eh, da me pokojni ćale vidi! Taman što smo prošli Toopuati, najlon na štapu zazviždao je, a ja se na trenutak osjetio kao kapetan broda u serijalu Deadliest catch. Prateći Arturove gegove, shvatio sam – riječ o zvjerki. Borba je bila dostojna polinezijske štorije o Santiagu i Manolinu. 

Procjena jednog suhonjavog starca, koji je u nevjerici odmjeravao naizmjenice ribu i hrvatskog kapetana broda, bila je od 47 do 52 kilograma. Tko sam ja da mu oponiram? Te su se mutne oči nagledale svakakve ribetine u zadnjih sto godina. Sljedećih nekoliko sati na glavnom pristaništu Bore Bore Jackfish – daleki rođak našega gofa, kako i doliči ratnom plijenu – visio je na konopcu na krmi i mamio uzdahe prolaznika.

Dok je Artur redom nazivao resorte, pokušavajući se riješiti dijela plijena, šetnja Vaitapeom, uz taktove stasitih ukulelaša, ponudila je lijep uvid u svakodnevicu otoka. Zanimljivo, svi turisti imali su osmijeh od uha do uha i pozdravljali su se tako srdačno kao da svi zajedno iz istog dalekog sela dolaze. Doduše. i dolaze, iz sela beskrajnih mogućnosti i nebrojenih privilegija.

Kad smo dio ribe prodali, dio poklonili, a najbolji dio ostavili za sveto riblje trojstvo carpaccio – sashimi – tataki, put smo nastavili na drugu stranu otoka, gdje se tirkizna laguna pretvorila u još tirkizniju. Dok brod klizi po uljanoj površini, prolazimo pokraj najslavnijih resorta, pripremajući se za poslijepodnevni snorkeling u Coral Gardenu. U tom koraljnom labirintu čovjek može mirne duše umrijeti od ljepote. 

Ustaše i komunisti na polinezijski način

Večera na brodu bila je toliko dobra da ju nije uspio pokvariti ni razgovor o politici. Kao što se moglo i očekivati, čitava se politička situacija na 123 otoka bazira na stoljetnoj borbi konzervativaca, pristaša francuske vlasti, i liberala, zagovornika samostalnosti. Na vlasti su trenutno liberali koji upozoravaju da su Francuzi, unatoč tome što su izgradili ceste, bolnice i škole te donijeli dašak civilizacije u ovaj svijet, zauvijek unakazili Polineziju.

Osim što su otočje i ljude na njemu desetljećima tretirali kao laboratorijske miševe, praktički su potpuno uništili ovdašnju ekonomiju. U vrijeme nuklearnih testiranja bogatim dnevnicama privukli su velik dio lokalnih farmera koji su napustili svoja polja i odselili se na Mororou. Danas u Francuskoj Polineziji ratarstvo gotovo da i ne postoji, a uvozi se preko 90 posto namirnica. 

Konzervativci, s druge strane, ne osporavaju strahote koje su Francuzi napravili, ali podsjećaju kako je Polinezija tijekom godina postala toliko ovisna o financijskoj pomoći velikog brata da je život bez nje danas nemoguć. Nakon prestanka nuklearnih testiranja Francuska Polinezija suočila se s bjesomučnom potragom za novim izvorima prihoda, koja do sada, nažalost, nije dala rezultata.

Nadalje, najveći izazov s kojim bi se Polinezija susrela, ako bi se uistinu osamostalila, jest da padne u ruke modernim kolonizatorima – Kinezima, koji će jedva dočekati priliku pustiti svoje pipke u ovaj dio Pacifika. Na koji način? Stari prokušani recept iz Afrike – preko lako potkupljivih lokalnih političara. “To je velika istina”, dodat će Artur. Svi oni samo sebe gledaju.”

“Malo se o tome zna, ali Motu Tupai, otok 12 milja sjeverno od Bore Bore, rajsko je gnijezdo vladajućih političara. Nekoliko puta mjesečno tamo se održavaju partiji s prostitutkama i drogom. U nekoliko navrata čak su od lokalaca ovdje tražili da im tamo brodom dostave neke pakete. Jedini je uvjet bio da ih ne otvaraju.”

Život jednog kanuista

“Eno jedan od tih dostavnih ninja”, pokazuje Arthur prema domorocu koji nam se prikrada s boka. “Pokušava nas ustopirati!”

“Molim?”

“Da, čim ekipa s obale ugleda katamaran ili kakvu veću jedrilicu kako prolazi, kao manijaci stanu veslati ususret. Zašto? Pokušavaju zajašiti val koji brod stvara. Jednom kad se pozicioniraju, uz manje korekcije veslom, satima mogu glisirati bez većeg utroška energije.”

Na moje nemalo iznenađenje, iako udaljenosti koje im valja prevaliti nisu male, ispostavilo se kako kanu i dalje, u 2023. godini, predstavlja glavno prijevozno sredstvo Polinezije, ponajviše zbog toga što većina otoka nema razvijenu cestovnu mrežu, a službene konekcije među otočićima u laguni ne postoje.

Artur je bio u pravu. Trećega dana već smo bili neizostavni dio javnog prijevoza Bore Bore, konstantno prevozeći kanuiste po laguni, a što je bilo najbolje – dobar dio bila su djeca. U tome, izgleda, nema ništa čudno. Navodno im što ranije valja početi veslati, ako jednog dana žele, a nema veće časti, sudjelovati u slavnoj Hawaiki Nui Va’a.

Utrka je to koja se održava već četvrt stoljeća, a dugačka je čak 124 nautičke milje. Riječ je o vrhunskim kanuima sa šestočlanom posadom. S obzirom na to da se većina utrke odvija na otvorenom oceanu, u kakvim se dramatičnim vremenskim uvjetima znaju voditi bitke, preporučujem pogledati na YouTubeu. 

Igra prijestolja na otočju Tuamotu

Nakon četiri dana boravka na Bori Bori bilo je vrijeme za povratak na Taha`au, gdje sam shvatio kako su svi ovi otoci zapravo mala svjetska čuda. Bora Bora je igrom slučaja postala slavna, međutim, Taha`a nimalo ne zaostaje. Laguna je fantastična, a boja mora i koraljni grebeni upravo nevjerojatni. Artur tvrdi kako je to kap u moru onoga što Francuska Polinezija nudi.

Ponajviše se to odnosi na otočje Tuamotu, najveći lanac atola na svijetu. Ono što se događalo i događa na ovim otocima nalikuje pravoj pravcatoj Igri prijestolja. Ekipa s otoka Anaa možda je najbolji primjer. U 18. stoljeću ovi najstrašniji ratnici Polinezije, koji su imali otrovne kacige s bodljama ribe fugu, osvojili su cijelo Tuamotu otočje, a na koncu oteli i princezu Tahitija, notorne Pomare dinastije. 

Svaki otok ima neku specifičnost, Mataiva atol vjerojatno je jedna od najljepših, ako ne i najljepša koraljna laguna svijeta. Raroia je otok na čijem je koraljnom grebenu Thyor Heyerdahl završio svoju odiseju Kontikijem. Makemo je dom Moeave, najboljeg kanuista kojeg je Pacifik dao. Legenda kaže da je jednom 400 kilometara do atola Napuka preveslao u četiri dana. Fakarava je poznata po iznimno prsatim djevojkama. Iako dva otoka dijeli 250 nautičkih milja, srednjoškolci s Tahitija željni zabave često znaju putovati tamo brodom u vrijeme praznika.

“Na jednom od takvih izleta sam i ja pokleknuo”, uz smiješak će Artur. “Nas par prijatelja pronašli smo jednog starog moreplovca koji besplatno prevozi ljude po otočjima ako mu se donese dovoljno marihuane. A bar ovdje to nije teško. Kako bilo, kad smo nakon tri tjedna plovidbe stigli na Nuku Hiva, bili smo strašno željni zabave. Znaš kako to ide, pročulo se da smo u taverni. Lokalne djevojke su se sjatile u tren ok.”

“Bilo je samo pitanje trenutka kad će alkohol učiniti svoje. Te sam večeri upoznao Maive i zaljubio se do ušiju. Mjesec dana poslije javila mi je da je trudna. Baš se za nekoliko dana seli ovamo, u sedmom je mjesecu trudnoće. Kuću sam već unajmio. Ma bit će to sve dobro, draga je ona, ali znaš što me najviše muči – nema više Fakarave, Vedrane. Ako ikad budeš imao priliku, otiđi. Moraš to doživjeti”, ponavljao je.

Zadnje večeri na Taha`ai Artur nas je odveo na večeru kod svog prijatelja Teve i to je nešto najljepše što smo doživjeli tijekom osam dana. Velika, sretna obitelj koja živi u tropskom raju. Riba pečena u palminu lišću, lokalno vino, vijenci cvijeća oko vrata, ukulele te rasplesana dječica napravili su zaista vrhunski ugođaj.

Polinežani su se predstavili kao skroman i gostoljubiv narod koji ima veliko poštovanje prema čovjeku, a još veće prema prirodi kojom, za razliku od nas Zapadnjaka, nikad nije uspio sasvim ovladati. Veliki ocean daje i uzima kako mu se prohtije, on je gospodar života i smrti, a poštovanje s kojim o njemu govore potpuno nam je strano.

Sljedećeg jutra s knedlom u grlu oprostili smo se od domaćina i krenuli prema Marini Apoiti. Nije otkucalo ni podne, a družina s Jerseyja već se raspala. Svatko je krenuo na svoju stranu – moji suputnici na Moroeu, Artur kući dočekati suprugu, a ja u Papeete, gdje sam trebao dočekati jubilarni četrdeseti rođendan. 

No koliko god sam se cijelog vikenda uvjeravao da nema iskonskijeg mjesta za zaokružiti desetogodišnju odiseju svijetom od Tahitija, kad god bih uhvatio priliku, pogled bi čeznutljivo bježao van lagune, prema pučini, tražeći u igri svjetla i sjene, oblaka i mora – mitsku Fakaravu.